Janica Čunčić

(Kuče, 10. 4. 1926. – Velika Gorica 25. 9. 2018.)

Janica je prvo dijete od petero. Rodila se u četvrtak 8. travnja 1926. (kuma je na krštenju zapisala 10. travnja (subota) i tako je službeno ostalo) u Kučama od oca Fabijana i majke Mare Berković, rođene Čunčić. Kao najstarija, brinula je o mlađima svim srcem, a najmlađem bratu bila je kao druga majka. Pomagala je i svojoj majci dok je bila bolesna sve do majčine smrti.

Janica je bila odlična učenica, najbolja u svome razredu, ali se nije usudila pitati roditelje za nastavak školovanja jer je trebalo pomagati braći. Željela je postati redovnica, ali se nije usudila nikoga za to pitati i prihvatila je bračni stalež koji je časno živjela. Kod udaje njoj je bilo važno da ide „u kuću iz koje se ide na misu“.

Služila je svima u kući i izvršavala što su joj naredili usprkos teškoćama i opasnostima. Često je sama morala ići kroz šumu u vinograd ili po mlijeko duboko u Turopoljski lug u Strug. Bila je inače vrsna u mnogim vještinama: u šivanju, preuređivanju staroga u novo i krpanju, znala je tkati tepihe i šalove, plesti mreže, heklati, nikad nije prestajala raditi. Bez obzira na poniženja koja je doživljavala gotovo dnevno, uvijek je brinula o ukućanima i posebno o suprugu.

Molila je ustrajno za obraćenje supruga, „svega Ivâna.“ Obavljala je pobožnost Srcu Isusovu tj. ispovijedala se i pričešćivala devet prvih petaka, i to mnogo puta, s nakanom da i on krene na mjesečnu ispovijed i pričest. To se ostvarilo. On je počeo, zavolio i obavljao tu pobožnost dok je god imao snage ići u baziliku Srca Isusova. Janica ga je njegovala u bolesti, umro je pomiren s Bogom u njezinom naručju, blaženo se smiješio.

Nakon što je sama pokopala supruga 1991. i svekrvu 1992., za vrijeme Domovinskoga rata, otišla je sva iscrpljena 1993. u Kanadu k svojoj kćeri Marici koja je za mjesec dana dobila  dijagnozu karcinoma. Služila je svim srcem svome djetetu i molila da njezina Marica ozdravi. Zavjetovala se da će svaki dan moliti krunicu na tu nakanu i postiti o kruhu i vodi svakoga petka. Isus je njezinu Maricu ozdravio, pa je molila i postila u znak zahvale sve do nedavno dok je god imala snage, preko dvadeset i četiri godine. Bilo je tu skoro 9000 krunica i oko 1200 petaka o kruhu i vodi – sve za svoje dijete, ne računajući druge molitve za nju.

Janica je rado pomagala svojim roditeljima dok su bili zvonari 16 godina u čišćenju i kićenju kapele sv. Fabijana i Sebastijana koja je tada bila dosta zapuštena. Kad roditelji više nisu mogli, preuzela je tu dužnost zajedno sa suprugom. Zvonili su tri puta dnevno 24 godine (1969. – 1993.). Išla je u toranj crkve zvoniti Anđeo Gospodnji po mraku i kiši, snijegu i ledu sve do odlaska u Kanadu. S ljubavlju je prala i glačala crkveno ruho.

Četiri je godine služila u rezidenciji Družbe Isusove u Palmotićevoj ulici uz baziliku Srca Isusova gdje je redovnicima isusovcima prala i glačala rublje, a sama je nadodala popravke i krpanje. Uvijek bi ujutro išla prije posla na misu u baziliku gdje je obavljala najprije sama, a onda sa suprugom, prve petke.

Janica je predvodila molitvu Križnoga puta u Korizmi, svibanjske i listopadske pobožnosti, a vodila je po potrebi i pjevanje u crkvi jer nije bilo zbora. Više je puta obavila ignacijanske duhovne vježbe u šutnji u Zagrebu i u Kanadi, a doma je u svojim osamdesetima obavljala sedam godina duhovne vježbe od 30 tjedana (2007. – 2013.) u Programu Injigo.

Bila je izrazito velikodušna u dijeljenju svojih dobara. Ali više od toga tjelesnoga djela milosrđa, bila je poznata njezina molitva za sve žive i pokojne koje je poznavala.

Janica je Isusovo Zlato. Kad god bi joj to kći Marica rekla, odgovorila bi čeznutljivo: „Da bar jesam! Valjda me Isusek neće odbaciti.“ Kad je pred kraj sve zaboravila, Marica joj je ponavljala:“ Ti si Isusovo Zlato“, na  to je rekla: „Znam, sjećam se.“ Jednoga je dana rekla: „Idemo k Isuseku“. Zadnja molitva joj je bila Anđeo Gospodnji s Maricom, to je vjerno tri puta dnevno uvijek molila.

Draga Janice, sada si kod svoga Isuseka kome si služila u dobru i zlu. Nisi se štedjela, nisi pitala koliko je teško. Neće se ni od štedjeti, bit će milostiv i već te grli u svojoj milosrdnoj ljubavi, svoju Janicu, svoje Zlato.

Uvijek si nosila dobro drugima, nije bilo zloće u tvojim nakanama, smijala si se u patnjama da ih sakriješ, pjevala si kad bi u sličnoj situaciji drugi plakali. Bila si jaka žena. Hvala ti za sve. Bila ti laka zemlja obilježena tvojim plemenitim koracima.

Mons. Marinko Miličević pročitao je ovaj tekst poslije evanđelja na misi zadušnici neposredno nakon sprovoda Janice Čunčić 27. rujna 2018.

Tekst i foto MČ

© Marica Čunčić. Sva prava pridržana.